Lokalni su aktivisti u razgovoru za Amnesty International rekli da je nasilje na području Sabir Gardena i ispred ureda gradske uprave u Bakuu posebno bilo usmjereno prema članovima opozicijskih stranaka. Nezavisne snimke pokazuju kako policija premlaćuje prosvjednike dok ih odvlači dalje od mjesta događaja.

Oko 300 prosvjednika i prosvjednica sudjelovalo je u okupljanjima koja su pozivala na oslobađanje političkih zatvorenika prije nego Azerbajdžan bude domaćin Eurovizije kasnije ovog mjeseca.

“Za samo nekoliko tjedana u Baku stiže blještavilo i glamur Eurovizije, ali međunarodna medijska pozornost koju donosi takvo natjecanje nimalo ne odvraća tamošnju policiju od nastavka korištenja brutalne sile za gušenje mirnih prosvjeda,” izjavio je John Dalhuisen, direktor Amnesty Internationala za Europu i središnju Aziju. ”Još jednom pozivamo organizatore Eurovizije da oštro osude ovo neprihvatljivo trajno ograničavanje slobode izražavanja u Azerbajdžanu.” ”Azerbajdžanske vlasti moraju donijeti hitne mjere za ukidanje zabrane prosvjeda u centru Bakua te privesti pravdi sve odgovorne za policijsko nasilje i kršenje ljudskih prava.

Prije nego što su prosvjedi u ponedjeljak započeli, policija je okružila područje i pokušala zaustaviti aktiviste u blizini Icheri Sheher postaje metroa.

Abulfaz Gurbanly, jedan od organizatora prosvjeda i vođa oporbene stranke mladih Popular Front Party (PFP) Youth Committee, u razgovoru za Amnesty International izjavio je da su se prosvjednici i prosvjednice okupili kako bi “zahtijevali pravo na slobodu okupljanja te oslobađanje svih političkih zatvorenika”.

U posljednjih nekoliko mjeseci gradske vlasti Bakua dopustile su neke prosvjede, ali su zadržale zabranu održavanja provjeda organiziranih od strane opozicijskih stranaka u centru grada. Takvi se skupovi, naime, protjeruju na krajnju periferiju grada.

Gurbanlyja i još 17 aktivista u ponedjeljak su najprije zadržali u dvije policijske uprave disktrikta Sabail, a zatim su ih i pritvorili. Desetoricu su odvezli na zapad grada u Gobustan Reserve i oslobodili uz usmeno upozorenje, a druga osmorica prosvjednika dobila su pismena upozorenja prije nego što su puštena na slobodu. Policija je također nakratko pritvorila i grupu od 10 aktivistica na prosvjedu te ih odvezla daleko od mjesta događaja prije nego što ih je pustila na slobodu u gradskom području Akhundov Garden. Gurbanly je u razgovoru za Amnesty International rekao da su policijski službenici udarali prosvjednike i upotrebljavali druge vrste nasilja prilikom raspršivanja mirnog prosvjeda. Opisao je kako su ga policajci tukli i odvukli za kosu tijekom uhićenja.

Nezavisne snimke prosvjeda postavljene na YouTube jasno prikazuju uniformirane policijske službenike koji guraju te udaraju rukama i nogama mirne prosvjednike. Jednako su tako udaljavali s prosvjeda one koji su vikali “sloboda” (“Azadliq“).

“Nažalost, ovo posljednje gušenje mirnih prosvjeda točan je pokazatelj stava azerbajdžanskih vlasti prema slobodi izražavanja. Taj stav treba ispraviti tako da se osigura da svi odgovorni za kršenja ljudskih prava vrlo brzo budu izvedeni pred lice pravde,” ističe Dalhuisen.

DISTRIBUCIJA BILTENA AIH ČLANOVIMA/DONATORIMA

Rok prijave: 18.05.2012. do 15 h

Kontakt adresa i telefon: Praška 2/III, Zagreb

Kontakt telefon : 01/4812573; 099/574 6921

Kontakt osoba: Martina Tunuković (mtunukovic@amnesty.hr)

Jeste li spremni prehodati nekoliko kilometara za ljudska prava?!

Priključi se našem timu volontera!

Opis posla:

AIH broji preko 3500 članova/donatora koji su nam velika potpora u onom što radimo i za nas je svaki naš član/donator bitan. Ovim projektom ‘ Distribucija Biltena AIH’ želimo im se približiti i poboljšati našu komunikaciju s njima kako bismo udovolji njihovim željama, idejama, sugestijama ili kako bismo ih aktivnije uključili u sam rad našeg Ureda.

Upravo ste Vi kao volonter tu jako bitni jer nam Vi možete pomoći u tome. Možete se odazvati na ovaj oglas i uključiti se u ovaj projekt te pokucati na vrata našim članovima/donatorima i pomoći nam da ovaj Bilten dođe u prave ruke.

Poslovi uključuju:  edukaciju i adekvatnu pripremu vezanu uz vrstu posla koja će se obavljati, komunikaciju s članovima AIH.

U prijavi je potrebno poslati životopis te motivacijsko pismo u kojem ćete ukratko navesti čime ste motivirani za volontiranje i koliko ste vremena otprilike spremni odvojiti za volontiranje u AIH.

Sa svakim/om suradnikom/com ured AIH potpisuje volonterski ugovor.

Što očekujemo:

•           Visoku motivaciju

•           Snažan osjećaj odgovornosti

•           Spremnost na volonterski rad minimalno 20 sati tjedno u  razdoblju od najmanje mjesec dana

•           Izvrsnost u komunikaciji, međuljudskim odnosima i sklonost timskom radu

Što nudimo:

•           Rad u međunarodno priznatoj organizaciji za ljudska prava

•           Stjecanje iskustva u komunikaciji i promicanju ljudskih prava

•           Potrebnu edukaciju, sustavno praćenje i evaluaciju

•           Poticajnu radnu atmosferu

Prijave pošaljite na e-mail mtunukovic@amnesty.hr i admin@amnesty.hr najkasnije do 18.05.2012. do 15 h

Idrak Abbasov i njegov brat Adalet Abbasov hospitalizirani su nakon što su bili napadnuti od strane 25 državnih službenika i policajaca. Napad se odvijao pod nadzorom dužnosnika iz Ministarstva unutarnjih poslova.

Nekoliko drugih novinara pobjeglo je s mjesta događaja nakon što su ih policajci pokušali napasti.

„Bilo je za očekivati da će se vlasti uzorno ponašati s obzirom na to da se bliži Eurovizija i prizori iz Bakua uskoro će obići svijet“, izjavio je John Dalhuisen, direktor Amnesty Internationala za Europu i središnju Aziju.

„Umjesto toga, novinari koji su pokušali razotkriti kršenja ljudskih prava i sami su napadnuti od strane državnih dužnosnika kako bi ih se spriječilo u izvještavanju.“

Idraka Abbasova, novinara koji je prošli mjesec dobio Index on Censorship’s 2012 Guardian nagradu za novinarstvo, premlaćivali su sve dok nije izgubio svijest, a njegov je brat zadobio ozljede glave te mu je slomljeno rebro.

Stotine zaposlenika Državne naftne kompanije Azerbajdžana (SOCAR) sudjelovalo je, uz pratnju policije, u nezakonitom rušenju kuća u predgrađu Sulutepe u trenutku kad je Abbasov stigao s novinarkom Gunay Musayevom.

Prema Zohrabu Ismayilu, azerbajdžanskom aktivistu za ljudska prava, stanovnici Sulutepea nisu bili obaviješteni o deložaciji i rušenju svojih kuća. SOCAR zapravo želi crpiti naftu na mjestu gdje se sad nalaze kuće u Salutepeu.

Gunay Musayeva je razgovoru za Amnesty International objasnila da se u trenutku kad su novinari stigli na mjesto događaja, skupina SOCAR-ovih zaštitara sukobljavala sa stanovništvom Sutulepea koje se opiralo deložaciji i rušenju svojih kuća.

Izvijestila je kako su zaposlenici SOCAR-a i policija, vidjevši da novinari snimaju napad, istrgnuli kamere iz ruku braći Abbasov te ih stali opetovano tući palicama, udarajući ih na podu dok nisu izgubili svijest.

„Govorila sam im da ga prestanu udarati [Idraka], jadan čovjek je bio na podu obliven krvlju,“ rekla je Musayeva.

Zaposlenici SOCAR-a udarili su Gunay Musayevu u lice, leđa i trbuh te je odvukli za kosu dalje od mjesta događaja.

„Uzeli su mi kameru i novinarsku akreditaciju. Dok su me udarali, sve su nas vrijeđali i  govorili nam da moramo prestati snimati premlaćivanje prosvjednika,“ dodala je Gunay Musayeva.

Troje drugih novinara, Esmiru Javadovu, Galiba Hasanova i Elnura Mammadova, napali su zaposlenici SOCAR-a kad su novinari u taksiju stigli na mjesto događaja. Policijski službenici samo su gledali dok su zaposlenici SOCAR-a palicama razbijali automobil, što je novinare prisililo u bijeg.

„Očito je da azerbajdžanska vlast pokušava spriječiti bilo kakvo negativno novinarsko izvještavanje prije Eurovizije koja se održava u svibnju,“ ističe Dalhuisen.

„Azerbajdžan mora poštovati slobodu medija, a suorganizator glazbenog natjecanja, Europska radiodifuzna unija, mora hitno stati u obranu novinara.“

«Prava na rad, obrazovanje, adekvatno stanovanje, hranu, vodu i zdravstvenu skrb temeljna su ekonomska i socijalna prava zajamčena Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kojeg je Republika Hrvatska potpisnica. Istodobno, u Hrvatskoj su ta prava svakodnevno uskraćena mnogima, a pravda je, u slučajevima kršenja, često nedostižna. Zato je iznimno važno da Republika Hrvatska pristupi Fakultativnom protokolu uz ovaj Međunarodni pakt i tako omogući građanima da pravdu, u slučaju potrebe, mogu potraživati pred posebnim tijelom UN-a. Ako je uistinu odlučna zaštititi prava građana, vlada Republike Hrvatske mora ponuditi više od obećanja – mora ponuditi jamstva kakva pruža Fakultativni protokol», izjavila je Sanja Freiberger, direktorica Amnesty Internationala Hrvatske.

Prema izvješću Pučkog pravobranitelja za UPR (Univerzalni periodični pregled ljudskih prava) iz 2010. godine, najvažniji problem na području ekonomskih i socijalnih prava u Hrvatskoj jest neisplata plaća radnicima od strane poslodavaca. Naime, procjenjuje se da najmanje 70.000 ljudi u Hrvatskoj radi, a ne prima plaću. Značajni problemi jesu i dugotrajnost radnih sporova, kršenje prava na slobodu sindikalnog udruživanja, socijalna isključenost beskućnika, kao i niske mirovine, naknade za nezaposlene i naknade socijalne pomoći.

Da bi ojačala zaštitu ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava u Hrvatskoj, Vlada mora pristupiti međunarodnom sporazumu kojim se uspostavlja dodatni mehanizam zaštite i promicanja tih prava. Fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima dosad je potpisalo 40 zemalja, a ratificiralo 8 zemalja (među kojima su Bosna i Hercegovina i Slovačka).

«Budući da se ne radi o uspostavljanju novih ili dodatnih prava, već o učinkovitijoj zaštiti već postojećih prava, pitamo se koji je razlog za odugovlačenje u pristupanju ovom Protokolu. Ako ne želi ili nije u stanju poštivati odredbe Međunarodnog pakta, Vlada to mora jasno reći građanima, građankama i nadležnim tijelima UN-a. Činjenica da Republika Hrvatska već više od 6 godina kasni u podnošenju izvješća Odboru za ekonomska i socijalna prava UN-a također je vrlo zabrinjavajuća», navodi Sanja Freiberger.

Posljednih su dana na Facebook i Twitter stranice Vlade RH pristigli apeli aktivista/ica iz brojnih zemalja  – iz Mađarske, Švedske, Austrije, Portugala, Velike Britanije, Irske, Njemačke, Italije i Mongolije –  koji  pozivaju Vladu da potpisivanjem Protokola pokaže istinsku namjeru da zaštiti i zajamči ekonomska, socijalna i kulturna prava hrvatskim građankama i građanima.

U okviru kampanje ‘Hoćemo potpis!’  Amnesty International Hrvatske i Dokukino Croatia organiziraju od 19. do 22. travnja niz filmskih projekcija, razgovora i diskusija na temu ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. U subotu 21. travnja od 12:00 sati na Cvjetnom trgu u Zagrebu bit će organizirana javna akcija i peticija za pristupanje Republike Hrvatske Fakultativnom protokolu. Dođite i dajte svoj doprinos borbi za zaštitu prava svih nas!

Sloboda izražavanja ne postoji u toj zemlji. „Nadležna tijela govore o snazi i napretku, ali u stvarnosti je to nedostižan san za građane Sjeverne Koreje“, izjavio je Rajiv Narayan, istraživač Amnesty Internationala za Sjevernu Koreju. Da bi postigao cilj izgradnje “snažne i napredne nacije”, novi sjevernokorejski vođa Kim Jong-un treba prekinuti represiju koja je već desetljećima karakteristična za Sjevernu Koreju. On također treba što prije
poduzeti učinkovite mjere kako bi se osigurala osnovna hrana i zdravstvena skrb za cijelu populaciju.“ „Stotine tisuća ljudi zatvoreno je u logorima u kojima vladaju najnehumaniji uvjeti koje je moguće zamisliti. To su mjesta skrivena od ostatka svijeta, gdje su gotovo sve obveze zaštite ljudskih prava zanemarene. “Politički logor u Yodoku, u kojem je trenutno oko 50.000 muškaraca, žena i djece, jedan je od šest poznatih političkih logora u Sjevernoj Koreji.
Procjenjuje se da se u tim logorima nalazi ukupno 200.000 političkih zatvorenika i njihovih obitelji koji su lišeni slobode bez suđenja ili nakon uvelike nepravičnih suđenja. Svjedočanstva bivših čuvara i bivših zatvorenika iz Yodoka otkrila su da su zatvorenici često podvrgnuti mučenju, prisilnom radu, ali i pogubljenjima. Članovi obitelji osumnjičenih za zločine također su poslani u Yodok – to je sustav “krivnje zbog druženja” (s kriminalcem) koji se koristi za ušutkavanje različitih mišljenja i kontrolu populacije zastrašivanjem. U siječnju ove godine najmanje je 31 Sjevernokorejac, koji je bio pritvoren u Kini, prisilno vraćen u Sjevernu Koreju. Ovi ljudi mogu biti poslani u političke logore gdje će biti u opasnosti od mučenja, prisilnog rada ili pogubljenja.
Vlasti Sjeverne Koreje odbijaju priznati postojanje političkih logora.
Aktivistice i aktivisti Amnesty Internationala iz svih dijelova svijeta potpisuju peticije i pišu apele vlastima Sjeverne Koreje, pozivajući ih da zatvore Yodok i druge političke logore. Dosad je prikupljeno približno 165.000 potpisa koji će se danas uručiti vlastima Sjeverne Koreje preko sjevernokorejskog veleposlanstva u Švicarskoj. U ovoj akciji sudjelovao je i Amnesty International Hrvatske koji je tijekom prosinca 2011. godine
u kampanji pisanja pisama pod nazivom “Apelmanija” prikupio 357 apela i potpisa.
„Vlasti Sjeverne Koreje moraju priznati da politički logori postoje, moraju zatvoriti logor Yodok i zaustaviti ova zapanjujuća, sustavna kršenja ljudskih prava“, ističe Narayan.

Kampanje Amnesty Internationala za zaštitu prava Roma

Romi su najveća europska nacionalna manjina koji još uvijek pripada skupinama koje se suočavaju sa sustavnom diskriminacijom. Diljem Europe, romske zajednice i dalje nailaze na ozbiljne prepreke u pokušaju ostvarivanja prava na stanovanje, zdravstvenu skrb, obrazovanje i zaposlenje. Milijuni Roma žive u neformalnim naseljima kojima nedostaju odgovarajući sanitarni uvjeti, te su suočeni s visokom stopom nezaposlenosti i ograničenim pristupom zdravstvenoj skrbi. U nekim zemljama romska djeca su često smještena u posebne škole prilagođene učenicima s „blagim mentalnim poteškoćama” ili su segregrirani u odvojene škole ili razrede zbog svoje etničke pripadnosti.

Što radi Amnesty International za zaštitu prava Roma?

Amnesty International je dokumentirao kršenja ljudskih prava romskih zajednica te se protiv diskriminatorne politike bori kampanjama koje provodi diljem Europe, uključujući Češku, Francusku, Italiju, Rumunjsku, Srbiju i Slovačku. Dio smo međunarodne koalicije koja vrši pritisak na Europsku uniju da podrži i zaštiti prava Roma.

Zašto ovaj album?

Glazba je bitan dio romske kulture i cijenjena je diljem svijeta. Kroz ovaj album, Amnesty International surađuje s romskim glazbenicima kako bi se njihov glas čuo te ih podupire u borbi protiv diskriminacije i stigmatiziranja. Pozivamo vas da podržite našu inicijativu za ranopravnost  Roma u Europi. Ovaj album pomoći će da ispričamo priču milijuna Roma. Uz ovaj dvostruki CD s romskom glazbom nalazi se i knjižica u kojoj su zabilježeni slučajevi kršenja prava Roma u Rumunjskoj, gdje je usred oštre zime 2010. deložirano 365 osoba iz centra Cluj-Napoce, Srbiji, gdje stanovnici beogradskog neformalnog naselja Belvil žive u stalnom strahu da bi jednog dana mogli biti deložirani te da neće imati gdje živjeti, Slovačkoj, gdje su romska djeca godinama nepravedno segregirana u posebne razrede s nižim obrazovnim standardom, te Italiji, gdje od 2010. gradske vlasti u Milanu prislino deložiraju romske zajednice zbog potreba međunardone izložbe EXPO.

Novac prikupljen od ovog albuma Amnesty International će upotrijebiti kako bi nastavio rad na borbi za zaštitu ljudskih prava Roma.

Uživajte u glazbi te i vi poduzmite nešto!

Nagradno pitanje: Diskriminatorno odvajanje romske djece u obrazovanju, kakvo je zabilježeno u Slovačkoj, naziva se?

a) integracija

b) segregacija

c) deložacija

Pet najbržih točnih odgovora nagradit ćemo primjerkom dvostrukog CD-a “Listen to Roma rights”. Svoje odgovore i podatke šaljite nam na amnesty@amnesty.hr  do ponedjeljka, 09. travnja! 

„Eksplicitno povezujući romsku zajednicu s kriminalom i socijalnim problemima poput alkoholizma, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić ojačava diskriminatorne rasno uvjetovane stereotipe“, izjavio je Nicolas Beger, direktor ureda Amnesty Internationala za europske institucije. „Umjesto toga, ministar bi trebao istražiti povezanost između siromaštva, kriminala i marginalizacije, te se zapitati zašto, kao što i sam navodi, Romi ne mogu vlastitim radom zarađivati za život.“
Amnesty International zabrinut je zbog ovakve stigmatizirajuće retorike, koja se sve više širi europskim zemljama u klimi tzv. anti-Gypsyizma, a koja dovodi do teških oblika diskriminacije Roma. Ovaj trend istaknuo je i povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava u svom nedavnom izvještaju o ovom pitanju.

Amnesty International pozvao je Europsku Komisiju da osudi svaki slučaj anti-romske retorike te da ovo pitanje razmotri s vladom Republike Hrvatske u okviru procesa pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji sljedeće godine.

 „Skoro dvadeset godina nakon završetka rata, stotine žena žive s posljedicama silovanja i drugih oblika mučenja, bez odgovarajuće medicinske, psihološke i financijske pomoći koja im je potrebna da bi iznova izgradile svoje živote. Istodobno, većina zločinaca prolazi nekažnjeno,“ izjavila je Jezerca Tigani, zamjenica programskog direktora za Europu i središnju Aziju u Amnesty Internationalu.

Izvještaj Amnesty Internationala, Stari zločini, ista patnja: Nema pravde za žrtve ratnih silovanja u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, stavlja naglasak na trenutnu situaciju u kojoj se nalaze žene iz Tuzlanskog kantona na sjeveroistoku zemlje koje su preživjele silovanje tijekom rata. Stanje njhovih prava oslikava probleme s kojima se susreću sve preživjele žrtve prilikom ostvarivanja prava na lokalnoj razini.

Tijekom rata 1992.-1995., Tuzla je bila „sigurno utočište“ za tisuće žrtava zločina seksualnog nasilja počinjenih od strane srpskih vojnih snaga. Mnoge žene ostale su tamo i nakon rata jer se nisu mogle ili htjele vratiti u svoje domove koji se danas nalaze na teritoriju Republlike Srpske gdje prevladava srpsko stanovništvo.

Tek prije dvije godine, nakon dugotrajnih pritisaka lokalnih i međunarodnih udruga civilnog društva, uključujući i Amnesty International, Vlada BiH napokon se obvezala  osigurati prava preživjelima donošenjem „Nacionalnog programa za žene žrtve seksualnog nasilja u toku i nakon rata“. Međutim, zbog političkog zastoja na državnoj razini, Program još nije dovršen i usvojen.

„Nova Vlada, formirana krajem 2011., tek mora pokazati spremnost da usvoji i provede mjere koje je donijela prethodna vlada. Ovo mora biti prioritet,“ ističe Jezerca Tigani. „Visokopozicionirani političari, posebice oni u Republici Srpskoj, moraju priznati činjenicu da su za vrijeme rata počinjeni masovni zločini seksualnog nasilja.“

Za vrijeme rata u BiH počinjena su brojna kaznena djela koja pripadaju skupini zločina prema međunarodnom pravu, poput silovanja i drugih oblika mučenja, seksualnog ropstva, prisilnih nestanaka te proizvoljnih pritvaranja.

Preživjele žene u Tuzli rekle su u razgovoru za Amnesty International da i danas pate od ozbiljnih fizičkih i psiholoških problema, uključujući PTSP, tjeskobu, spolno prenosive bolesti, dijabetes, povišeni krvni tlak i nesanicu. Tek mali broj žrtava ima zdravstveno osiguranje koje može pokriti njihove posebne zdravstvene potrebe. To ograničava pristup zdravstvenim uslugama koje su im nužne, a većina ne može plaćati sve potrebne lijekove.

Niti jedan počinitelj zločina nad preživjelim žrtvama koje su intervjuirane tijekom ovog istraživanja AI-a nije priveden pravdi. Od desetaka tisuća zabilježenih slučajeva zločina seksualnog nasilja počinjenih tijekom rata, manje od 40 procesuirano je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu ili pred domaćim sudovima u BiH. Izvještaj Amnesty Internationala ističe da složen, slojevit i resursima siromašan pravosudni sustav BiH onemogućuje napredak u kaznenim postupcima negirajući preživjelima pravo na pristup pravdi.

„Nedostatak sredstava i stručnosti u lokalnim centrima socijalne skrbi i zdravstvenim ustanovama doveo je do ozbiljnih nedosljednosti u načinu pružanja rehabilitacije žrtvama ratnog seksualnog nasilja, čime je ženama uskraćeno pravo na oporavak – važan dio reparacije na koju imaju pravo,“ tvrdi Tigani. „Prava žrtava moraju biti prioritet središnjoj i lokalnim vlastima. Lokalne institucije trebaju sredstva i smjernice središnje vlasti da bi ženama mogle pružiti izravnu pomoć. Dosada su se žrtve morale oslanjati na psiho-socijalnu medicinsku pomoć od strane ženskih nevladinih udruga u Tuzli. Te su udruge, unatoč velikim izazovima, posvećene pružanju izvrsne i stručne skrbi žrtvama.“

„Vlastima BiH trebalo je više od desetljeća da priznaju svoje međunarodne obveze prema  žrtvama ratnih silovanja. Koliko će im trebati da prevladaju politički zastoj i neslaganja o podjeli nadležnosti između državne i lokalne vlasti te da konačno izvrše svoje obveze? Koliko dugo će tisuće žena morati čekati na svoje pravo na pristup pravdi, istini i reparaciji?“

Svjedočanstva

Preživjela sam. Ali samo ja znam kako. Veoma je teško živjeti, ali moram i dajem sve od sebe. Sve što radim, radim za svoju djecu, da bi oni imali bolji život i da ne bi patili. Ali moramo se boriti za svoja prava. Ne možemo čekati da nam netko drugi pomogne. Tako je, kako je. (I., Tuzla)

Sjećam se svega, ali željela bih da se ne sjećam. Sjećam se mučenja. Tukli su me dok više nisam mogla ustati. Došli bi, odveli me i ostavili u prostoriji samu s muškarcem. Bila sam zatvorena tri mjeseca. Nisam znala gdje su mi djeca. Svaku noć sanjam o tome što mi se dogodilo. Čak i uz tablete sanjam iste snove. Vratila sam se u sinovu kuću. Živim s njim, njegovom ženom i njihovom petogodišnjom kćeri. Jedva preživljavamo s mojom mirovinom. Moj sin i njegova žena nemaju primanja ili mogućnosti da ovdje nađu posao. Ovdje nemam ni zdravstveno osiguranje pa putujem u 100km udaljenu Tuzlu kod doktora i na terapiju u Centar za terapiju i rehabilitaciju Vive Žene. (M., vratila se prije nekoliko godina u Zvornik u Republici Srpskoj  iz Tuzle gdje je bila izbjeglica od 2003.)

L. je živjela u selu u blizini Zvornika u sjeveroistočnoj Bosni. Bila je trudna i imala  jednogodišnjeg sina kad je rat počeo. Suprug joj je u to vrijeme radio u Hrvatskoj. Kad su selo okupirale srpske paravojne postrojbe pobjegla je i skrivala se u šumi s ostalim mještanima. Međutim, u siječnju 1993. svi su krenuli prema Tuzli u potrazi za hranom i skloništem. L. i njen sin odvojili su se od grupe i ona se srušila od iscrpljenosti. Probudila se u bolnici u Zvorniku okružena srpskim vojnicima. Rekli su da joj je sin mrtav. L. je u to vrijeme bila trudna osam mjeseci. U razgovoru za Amnesty International rekla je da su je vojnici u bolnici mučili i da je zbog teškog premlaćivanja izgubila dijete. Nakon toga bila je u tajnom pritvoru u tri različita logora u Zvorniku i u blizini Bijeljine, gdje su je više puta silovali. Konačno je oslobođena u procesu razmjene zarobljenika. Otišla je u Tuzlu gdje je kasnije pronašla svog supruga. Rodila je dvoje djece nakon rata. Zbog ratnih iskustava ima brojne kronične fizičke i psihičke zdravstvene probleme. Ipak, i dalje je glavna skrbnica svojoj djeci, mužu i njegovim roditeljima.