Amnesty International ne pripisuje si zasluge za puštanje zatvorenika na slobodu, za smanjenje smrtne kazne ili za promjene vladinih zakona i običaja. Međutim, bivši zatvorenici, žrtve mučenja i ostali čija su se ljudska prava kršila, često izražavaju stav kako je međunarodni pritisak osigurao njihovu slobodu i spasio im život.
Svake godine primamo poruke zahvale i solidarnosti koje nadahnjuju naše članove da nastave s borbom za ljudska prava. Te poruke upućuju na pozitivne rezultate našeg rada i da zajedno možemo promijeniti stvari na bolje.
“Želio bih zahvaliti članovima i zaposlenicima Amnesty Internationala koji su učinili puno za mene i moju obitelj. Vaša je organizacija velikodušna i ne zaboravlja nijednog izgubljenog zatvorenika. Imao sam sreće što sam se vratio kući, no mnogi su ostali osuđeni nepravičnim suđenjima i zadržani u pritvoru mnogo dulje.”
Saed Yassin, pušten iz zatvora 28. veljače 2010. Ovog borca za ljudska prava palestinska vlada osudila je na ukupno četiri godine zatvora bez pravičnog suđenja.
“Moja obitelj beskrajno je zahvalna ljudima koji su vodili kampanju za Mirzino puštanje na slobodu, koji su pisali pisma i tvrdoglavo stajali na kiši s plakatima… Svaki je život toliko dragocjen – Mirzino puštanje samo dokazuje koliko su ove kampanje doista bitne.
Mirza je ponovno poput djeteta – jedino što želi je osjetiti svježi zrak na svojem licu. Vozi bicikl sa svojim nećakom i dobiva mnoštvo novih uređaja poput skupih mobitela. Puno je stvari koje tek treba nanovo otkriti.”
Amjaid Hussein, brat Mirze Husseina koji je pušten nakon 18 godina u pakistanskom zatvoru.
“Želio bih najiskrenije zahvaliti članovima Amnesty Internationala za sav trud koji su uložili da budem pušten iz zatvora, što su me prihvatili kao zatočenika savjesti te za sve što rade za ostale zatočenike savjesti na Kubi… Duboko sam zahvalan za sva ova djela i želio bih reći ovoj prestižnoj organizaciji da je u meni našla volontera, aktivista uvijek na usluzi kao i moje skromne napore da zajedno radimo ili surađujemo u ovom altruističnom i humanitarnom poslu.”
Politički kubanski aktivist Néstor Rodriguez Lobaina
“Hvala Bogu, dobro sam, ali samo Bog koji nas je stvorio zna kad ću se vratiti.” Murat Kurnaz
Murat Kurnaz napisao je ove riječi svojoj obitelji iz Guantanama u ožujku 2002. Tek sada se ostvario njegov san da se napokon vrati u Njemačku. Iz Guantanama je pušten 24. kolovoza 2006. g. Tamo je u pritvoru proveo četiri godine i osam mjeseci bez optužnice i suđenja.
Tek nakon lobiranja od strane njegove obitelji, odvjetnika i članova Amnesty Internationala, njemačka vlada se počela zauzimati za njega i pripremati put njegovom povratku.
“Sama spoznaja da me “vanjski svijet” nije zaboravio i da nastavlja raditi na mojem puštanju na slobodu bila je ogromni izvor ohrabrenja tijekom onih crnih dana. Znam da je Amnesty International imao vodeću ulogu u tim nastojanjima… Dugujem vam svoju slobodu.”
Thich Quang Do, budistički redovnik iz Vijetnama
“Nikad se ne prestani nadati, bez obzira na to kako loše krene.” Ryan Matthews
Godine 1999. Ryan je osuđen na smrt za ubojstvo koje nije počinio. U vrijeme kad se zločin dogodio, imao je samo 17 godina. Članovi Amnestya pisali su žalbe u njegovo ime i slali razglednice kako bi ga ohrabili. Pet je godina čekao izvršenje smrtne kazne u zatvoru u Louisiani da bi mu nakon toga bilo odobreno ponovno suđenje. Četiri mjeseca kasnije, izašao je iz sudnice kao slobodan čovjek nakon što su njegovi odvjetnici podastrijeli dokaze DNK analize, koja je potvrdila da je netko drugi počinio ubojstvo.
“U zatvoru su me pretukli i vrijeđali. Nakon nekoliko dana, čuvari su me upitali: “Znaš li da se tvoje ime spominje po cijelom internetu?”. Nakon toga, čuvari su se počeli bolje odnositi prema meni prije nego što sam bio pušten na slobodu. Apeli koje je Amnesty International slao sasvim su sigurno utjecali na moj slučaj.”
Rehab Abdel Bagi Mohamed Ali, sudanski tehničar medicinske radiologije
Protjerivanje s tržnica i deložacija iz domova više ne prijeti tisućama ljudi u Harareu, glavnom gradu Zimbabvea. Amnesty International nedavno je primio službenu obavijest da je prijetnja prisilne deložacije otklonjena.
U srpnju 2009. godine, zamjenik gradonačelnika u gradskom vijeću Hararea izjavio je kako gradske vlasti razmišljaju o deložaciji ljudi iz “bespravno sagrađenih naselja i tržnica kako bi uspostavili red”. Zamjenik gradonačelnika tvrdio je da su ti ljudi prijetnja zdravlju i da krše gradske uredbe.
Približno 200 ljudi iz naselja u predgrađu Gunhilla čije su kuće uglavnom bespravno sagrađene, kao i tisuće uličnih prodavača u cijelom Harareu, suočilo se s prisilnom deložacijom bez odgovarajućeg naloga, bilo kakvog dogovora ili poštenog postupka. Većina ugroženih ljudi bili su žrtve Operacije Murambatsvina (Restore Order), programa masovne prisilne deložacije koje su vlasti u Zimbabveu usvojile 2005.g. Posljedice tog programa ostavile su 700 000 ljudi bez svojih domova i izvora prihoda.
Nakon što je Amnesty International 22. srpnja 2009. izdao Hitnu akciju, gradonačelnik Hararea susreo se s predstavnicima Amnesty Internationala i koalicijom dionika, uključujući i krovnu udrugu stanovnika Harare (CHRA) čiji je predsjednik predstavljao koaliciju dionika, zatim s predstavnicima sindikata u Zimbabveu (ZCTU) i udrugom zimbabveških odvjetnika za ljudska prava (ZLHR).
Gradonačelnik Harare poslao je 30. prosinca 2009. pismo Amnesty Internationalu u kojem je potvrdio da je zaprimio pisma i peticije od članova i pristaša Amnesty Internationala, u kojima se ističe zabrinutost zbog opasnosti od prisilne deložacije. U svojem pismu, gradonačelnik je naveo:
“zbog zabrinutosti nekoliko dionika kao i vaših članova, planirane radnje će se ponovno razmotriti u vidu gradnje novih tržnica… U slučaju bespravno sagrađenih naselja, neće se štedjeti na traženju zamjenskog skloništa za ugrožene ljude prije nego ih se udalji. Uložit će se svi mogući napori kako bi se sve obavilo na najhumaniji način.”
Velika hvala svima koji su pisali apele. Amnesty International nastavlja pratiti sitaciju i lobirati kod vlasti u Zimbabveu.
J.S.Tissainayagam (poznat kao “Tissa”), novinar sa Šri Lanke, oslobođen je predsjedničkim pomilovanjem. Tissainayagam je stigao u SAD 19. lipnja.
Tissainayagam je prvi puta pritvoren u ožujku 2008. g. U kolovozu 2009. osuđen je na 20 godina zatvora za pisanje i objavljivanje članaka u kojima je kritizirao vladine postupke prema tamilskim civilima u ratu na Šri Lanki. Sud je izjavio da njegovi tekstovi izazvaju “rasnu netrpeljivost” i promiču terorizam. Prvi je šrilankanski novinar koji je zbog svojeg pisanja osuđen po zakonu koji zabranjuje terorizam (PTA).
Tissa je bio poznat po Teleskopu, svojoj tjednoj kolumni u Sunday Timesu, nezavisnim novinama na engleskom jeziku. Od 2002. do sredine 2007. g. bio je urednik u North Eastern Monthlyju, časopisu za aktualna događanja, koji je pratio događaje u području zemlje najviše pogođenim borbama između vlade i šrilankanskih oslobodilačkih tigrova tamilskog Elama (LTTE), poznatijima pod nazivom Tamilski tigrovi. U svojim je tekstovima kritički sagledao neuspjeh vlada koje su se nizale jedna za drugom da zaštite ljudska prava Tamilacate se aktivno borio za ljudska prava svih civila pogođenih borbama na Šri Lanki, bez obzira kojoj etničkoj grupi oni pripadali.
Tissainayagamu je odobrena jamčevina 11. siječnja 2010., a dva dana nakon toga pušten je kući. Tissainayagamova supruga Ronnata u veljači je poslala pismo zahvale Amnesty Internationalu:
“Danas pišem ovo pismo kako bih vam se osobno zahvalila za svu vašu pomoć i potporu koju ste pružili Tissi, mojem suprugu, tijekom proteklih nekoliko godina. Mi, njegova obitelj, uvjereni smo kako je samo zbog međunarodnog pritiska i publiciteta prošao bez ozbiljnijih ozljeda, nije bio ubijen ili “nestao”, a naposljetku je pušten uz jamčevinu”, napisala je Ronnata.
Na Dan slobode medija (3. svibnja), šrilankanski ministar vanjskih poslova najavio je da predsjednik namjeravao pomilovati Tissainayagama, iako to nije bilo potvrđeno.
Tissainayagam je bio pritvoren iz jednostavnog razloga što je kao novinar na miran način iskoristio svoje pravo na slobodu izražavanja. Amnesty International smatra da nikad nije ni smio biti zatvoren.
